Šta kažu mladi o svom položaju unutar obrazovnog sistema BiH, ali i o svojim potrebama?

Kako je već dijelom i nagoviješteno, mladi smatraju da ih obrazovni sistem ne priprema za tržište rada ni vrstom ni kvalitetom znanja, a dodatno ih ne nauči ni tehnikama aktivnog traženja posla.

Broj mladih koji studira ili pohađa programe srednjoškolskog obrazovanja je u padu. Kako pokazuje istraživanje Instituta za razvoj mladih KULT iz 2013, u posljednje tri godine broj srednjoškolaca manji je za 4.412. Zanimljiv je primjetni trend pada upisa na državne fakultete za oko 12% u odnosu na školsku 2010/2011. godinu te trend porasta upisa na privatne visokoškolske ustanove, gdje se broj upisanih studenta u odnosu na 2011. godinu povećao 4 puta u školskoj 2012/2013. godini. Procent mladih koji prerano napuštaju obrazovni sistem je u zemljama EU u 2012. godini iznosio približno 13%, dok je u Federaciji Bosne i Hercegovine u 2013. godini taj procent čak 33%. Nema pouzdanih podataka o broju studenata koji završavaju studij u roku. Procjenjuje se da studenti prosječno studiraju 5-7 godina do stjecanja diplome. Veliki broj studenata napušta studij, najčešće poslije prve godine studija.

Mladi napuštaju školovanje zbog finansijske situacije, ali i zbog toga što u školovanju ne vide smisla. Stopa upisa u srednju školu na nivou BiH je 76,2%, dok 54% mladih završi srednju školu u roku. Kao glavni razlog napuštanja srednje škole navodi se nedostatak finansijskih sredstava (34%), pronalazak zaposlenja (27%), te poljoprivredni poslovi (7%). U određenoj mjeri učenici napuštaju srednju školu i zbog nesuvremenih pristupa u obrazovanju i neefektivnog ocjenjivanja, što demotivira mlade za dalje školovanje i napredak u takvoj sredini. Razlozi za nenastavljanje daljeg školovanja u grupi mladih iz FBiH koji su završili svoje učešće u sistemu formalnog obrazovanja najčešće su finansijske prirode. Do istog podatka došlo je i istraživanje na nivou BiH iz 2008. godine. Zabrinjavajući je podatak da 25% mladih koji ne nastavljaju školovanje kao razlog navode da „nisu u tome vidjeli neki smisao’’. Ovakav odgovor je, u skoro istom procentu, prisutan i u istraživanju iz 2008. godine.

Srednjoškolci završavaju strukovne škole, većina studira humanističke nauke. Najveći broj srednjoškolaca završava tehničke stručne / strukovne i srodne škole (72%), zatim gimnazije (25%), te učiteljske, umjetničke i vjerske škole (3%). Najveći broj studenata je i dalje na društvenim i humanističkim programima.

Na tržištu se traže vrlo specifični profili. Prema analizama i istraživanjima Federalnog zavoda za zapošljavanje i za posredovanje prilikom zapošljavanja, u 2013. godini najtraženija su sljedeća zanimanja: inženjeri informatike, inženjeri elektrotehnike, inženjeri mašinstva, magistri farmacije, građevinci, zavarivači, šivači i trgovci (komercijalisti). Istovremeno, najviše nezaposlenih registriranih na birou ima zanimanje ekonomista, pravnika i socijalnog radnika.

Mladi ne vjeruju da će im obrazovanje koje su stekli ili još uvijek stječu pomoći da se zaposle u struci. Samo 30% mladih u FBiH smatra da će im obrazovanje koje su stekli ili još uvijek stječu u velikoj mjeri pomoći da se zaposle u struci. Mišljenje o tome da sistem formalnog obrazovanja kakav je trenutno u FBiH ne može osigurati znanja i vještine potrebne za zaposlenje u struci jednako je negativno među mladima u gradskim i vangradskim sredinama. Slične rezultate dalo je i prethodno istraživanje GTZ-a iz 2008. godine, te se može zaključiti da u proteklih pet godina nije bilo promjena nabolje kad je riječ o ovome.

Većina mladih ne prima stipendije. Finansijska pomoć mladima u procesu obrazovanja je nedovoljna. 88% mladih u FBiH ne prima nikakvu stipendiju. Od ukupno 10% mladih koji primaju stipendiju, 5% ih stipendiju dobiva od općine, 3% od kantona, a 2% iz nekog drugog izvora (inozemna stipendija ili stipendija privrednog subjekta). Mjesečni iznosi stipendija najčešće su između 100 i 200 KM (64%). 27 % je mladih koji primaju stipendiju u iznosu do 100 KM mjesečno.

Oni što nešto vrijede, brzo odlaze iz BiH i – ne vraćaju se! Posljedice ovakve situacije utječu i na emigraciju iz BiH. Mladi odlaze iz BiH, ne samo privremeno nego i zauvijek, u potrazi za boljim životom, dok BiH ostaje problem tzv. „odljeva mozgova’’. 77% mladih želi napustiti BiH zauvijek ili na duži period. Prema podacima EUROSTAT-a, od 2004. godine BiH godišnje napušta oko 20.000 ljudi.16 U vezi s visokoobrazovanim kadrom u BiH zanimljivo je spomenuti i podatak iz UNESCO-ove publikacije Science, Technology and Economic Development in South Eastern Europe, gdje se navodi da je 79% istraživačkih inženjera, 81% magistara nauka i 75% doktora nauka napustilo zemlju.

Kako bi se obrazovni profili približili potrebama na tržištu rada, smatramo da je važno mladima ponuditi što više i raznovrsnije prakse tokom školovanja, odnosno potrebno je afirmirati i nuditi što više programa neformalnog obrazovanja.

Kako se može vidjeti, problem Evrope u kontekstu nezaposlenosti mladih jeste neusklađenost obrazovanja s tržištem rada. U BiH taj je problem, za razliku od problema u EU, najmanje dvoslojan. Pored potpuno neadekvatnog, zastarjelog obrazovnog sistema, dva su problema na koje smo u ovom programu fokusirani:

• nedostatak prakse, i
• nepriznatost i neuređenost programa neformalnog obrazovanja.

Slušajući mlade i kombinirajući to s rezultatima sadašnjeg stanja i dosadašnje prakse, dolazimo do osnovnih problemau obrazovnom procesu na koje se trebamo fokusirati – nedostatak praktične nastave i nedovoljna svijest o značaju neformalnog obrazovanja, kao i odsustvo sistematskog prepoznavanja ove vrste obrazovanja.

Nedostatak praktične nastave mladi vide kao najveći problem u polju formalnog obrazovanja te smatraju kako je to najneophodnije izmijeniti.

U sistemu visokog školstva nema dovoljno programa za stjecanje praktičnog znanja, dok su srednje škole sa svojim programima vrlo usko specijalizirane i ne nude fleksibilnost i interdisciplinarnost koje su važne danas prilikom pronalaženja posla. Recimo samo da se najizraženije nezadovoljstvo poslodavaca odnosi se na nedostatak praktičnog iskustva mladih aplikanata za posao (32,5%), kao i na njihovu kvalifikaciju (19,6%).

Uz ovaj problem, mladi ističu i preopširne nastavne planove i programe, odnos i nestručnost nastavnika i profesora te nedostatak stipendija / kreditiranja, naročito u visokom obrazovanju.

Nedostatak praktične nastave izdvojen je kao jedan od najvećih problema i prilikom istraživanja položaja mladih na nivou BiH iz 2008. godine, kada je 19% mladih iz većih gradova BiH i 21% mladih iz manjih gradova BiH navodilo nedostatak praktične nastave kao element koji je najneophodnije mijenjati na polju formalnog obrazovanja. U 2013. godini u FBiH čak 32% ispitanih istaklo je ovaj problem nedostatka praktične nastave.

Zabrinjavajuće je i što je u porastu broj mladih koji rade posao za koji se nisu školovali, a više od 30% mladih radi poslove koji su potpuno nepovezani s njihovim obrazovanjem. Dio mladih smatra kako je zapošljavanje osoba na radna mjesta za koja se nisu obrazovali pogrešno, ali ima i onih koji smatraju kako je vrijeme formalnih kvalifikacija prošlo, te kako se cijene praktična znanja i vještine.

Neformalno obrazovanje sve više dobiva na značaju, jer kroz učešće u neformalnom obrazovanju mladi kompenziraju nedostatke formalnog obrazovanja i povećavaju šanse za zaposlenje.

U 2013. godini broj mladih koji su učestvovali u nekom obliku neformalnog obrazovanja (kurs ili neki drugi oblik obuke koja nije u programu redovnog obrazovanja) porastao je za skoro 10% u odnosu na rezultate iz 2008. godine.

Programi neformalnog obrazovanja nisu jednako dostupni svim mladima, niti su mladi dovoljno informirani o mogućnostima neformalnog obrazovanja. Učešće u neformalnom obrazovanju kod mladih iz vangradskih sredina za 10% je manje nego učešće mladih iz gradskih sredina (Institut za razvoj mladih KULT, 2013). 61% mladih u FBiH željelo bi učestvovati u neformalnom obrazovanju.

Neformalno obrazovanje nije sistemski uređeno u BiH. Iako već sada postoje dobre prakse, posebno u nevladinom sektoru, nepostojanje politika onemogućava jasniju i funkcionalniju vezu između programa neformalnog obrazovanja, vještina koje se neosporno stječu kroz ove programe, i ponude i potreba na tržištu rada.
Ne postoji zvanična politika koja bi tretirala pitanje neformalnog obrazovanja u kontekstu podrške i afirmacije postojećih, te razvoja dodatnih kapaciteta organizacija koje provode programe neformalnog obrazovanja. Također, veza i suradnja između formalnog i neformalnog obrazovanja nije dovoljno razvijena, odnosno, formalni obrazovni sistem ne prepoznaje neformalno obrazovanje kao podršku svom radu. Ne postoji ni „krovno tijelo”, koje bi radilo određenu vrstu kontrole kvaliteta organizacija koje provode programe neformalnog obrazovanja.

Priznatost ovakvih programa i sistemsko prepoznavanje unutar BiH, omogućilo bi mladima da budu kompetentniji i da pokreću, na primjer, i vlastiti biznis. Istraživanja pokazuju kako bi svaka druga mlada osoba rado bi pokrenula vlastiti biznis, ali joj je potrebna podrška u tome, i to ne samo finansijska nego i savjetodavna, edukacijska.79% mladih smatra da bi im poslovni trening bio od koristi. U prosjeku je 16% mladih imalo priliku učestvovati u određenom poslovnom seminaru za mlade. Njih 61% navodi kako im je seminar koji su pohađali bio koristan ili izuzetno koristan.